NA LIJEPO MJESTO ZAVEO ME PUT!

  • %PM, %#29 %#761 %2016

NA LIJEPO MJESTO ZAVEO ME PUT!

( A. G. Matoš, 1909.)

     Usnula sam ružan san. Hrvatsku mi moju objesiše, na zid, zid srama. Tamni, mračni pejsaž sunce mi je skrio. Na kakvo li me lijepo mjesto zaveo put!? Ljubav, Dostojanstvo, Pravda, Poštenje, Istina… Gdje su nestale ove gorljive riječi hrvatske? Dugačak je njihov veličanstveni niz, predugačak za jedan život, ali i nedostižan, utopijski, neostvariv za moj narod. Lice mi miluje blijeda i napaćena žena, osramoćena i obješena. Jesu li to ruke moje Majke? Od stoljeća sedmog bdjela si mi nad bratom Hrvatom i njegovala moje sestrice. U tuđinu mnogi su te vodili, ali si se uvijek vraćala. Tinjala si poput ognja, ali nikada ugasla. Možda je ovo tvoje vrijeme spokoja u kriku surovosti, bola i krvi. Stazom (ne)sretne sudbine gledam kako gaze heroji. Heroji ili zločinci, pitanje je sada?! Sve se pobrkalo u smradnom blatu sudske nepravde, suludo i neshvatljivo… San, sjećanje i stvarnost miješaju se kao u vrtlogu.                                                                                                                                                                                                                                                                                                      Pjesnik se pita na kakvo ga je to mjesto zaveo put. Više od dvije tisuće hrvatskih branitelja skončalo je u poraću Domovinskog rata od vlastite ruke pitajući se na kakvo ih je mjesto zaveo put. Tko smo, gdje smo i što želimo? I mi se danas to isto pitamo. ''Ja ne poučavam, ne svjedočim, ne objašnjavam, nego nastojim objasniti samoga sebe'' napisao je Eugene Ionesco, a ja mogu samo ustvrditi kako je teško biti čovjek u svijetu apsurda. Još je teže biti čovjek na litici opstanka, tj. najteže je objasniti sebe u zemlji bez oslonca. ''Zar sam ja spavao dok su drugi trpjeli? Spavam li ovog trenutka? Sutra, kad mi se bude činilo kao da se budim, što ću reći o ovome danu?'' (Samuel Beckett)    Bez imalo patetike, s ogromnim suosjećanjem prema vlastitoj kuli od karata koja je u ovom trenutku dosegla vrhunac propasti i gaženju svih njezinih prava očituje se najdublja bol. Na pjesnikovu dušu snažno je utjecao mračni pejsaž društvenog stanja, očaj, shvaćajući da mu je domovina oduzeta. Boljela ga je nepravda, osmjesi na licima zločinaca, križ na plećima heroja. U ružnom snu, otvorenih očiju, s mačem u srcu i krvavim znojem na obrazima Sin gleda Majku na umoru. Jesu li Hrvati uistinu narod slugu poniznih, ovce bez dobrog pastira? Hrvatska je zemlja natopljena krvlju onih koji su branili sveto hrvatsko tlo – ''Ubijstva mjesto, tamno kao blud.'' Lijepo mjesto… ili zločinačka jama…   Ironija te sintagme zazire duboko u povijest. Matoš je pjesmu ''1909.'' posvetio stotoj godišnjici rođenja Ljudevita Gaja usnuvši jedne kišne nedjelje u Krapini. U njemu je vidio vješala na kojima mu ''Hrvatsku njegovu objesiše''.  Gaj je igrao glavnu ulogu, pa se tako izigrao te je bio sve do svoje smrti usred Zagreba politički mrtvac. On je narod probudio, ne znajući gdje leži njegov Sinaj. Podzemnog je duha izazvao, ali nije znao upregnuti pod svoj duh kao Faust. Taj isti Gaj ostavio je povijesno upozorenje da duh mora biti budan i raditi na hrvatskoj slobodi, jer će nam je uzeti oni koji snivaju planove i stvaraju svoje svjetove. Njima pripada pravo i prednost da prvi potegnu mač.                                                                                                                                                                                                                                   I mi se danas, u 21. stoljeću borimo za egzistenciju, Sartrov "egzistencijalizam" koji je, po njemu - humanizam. Naša obveza je pokazati humanizam prema domovini, bližnjemu, sebi. Postajmo i opstajmo. Potrebno je nastaviti živjeti na ovom lijepom mjestu, ali nikada ne zaboraviti. Državotvorna svijest treba biti dio svakog Hrvata kojom će ostvariti jačanje nacionalnog identiteta. Hrvatska nije i neće biti zločinačka jama. Naš duh se mora podići iz mrtvila i prihvatiti realnost u kojoj obitavamo, a to je sloboda bivanja. Krhka je čašica slobode. Jedan udarac je dovoljan da poljulja njezino postolje i baci je u komadiće očaja. Sam čovjek gradi mjesto na koje će ga zavesti put. 

                                                                                                                                                            Ivana Šutalo, IV.₁

 

Adresa

Srednja škola Čapljina

Ul. Ruđera Boškovića 9

88 300 Čapljina

Hercegovačko-neretvanska županija

Bosna i Hercegovina

Kontakt

Tel:  +387 36 805 - 006

Fax: +387 36 807 - 506

E-mail: sscaplj@tel.net.ba